Neke od poteškoća koje nam navode roditelji su oskudan izbor namirnica, odbijanje hrane odnosno različitih tekstura hrane/boja, oblik ponuđene hrane i/ili odbijanje pribora za jelo, jedenje isključivo prstićima ili nesamostalnost (roditelj hrani dijete), nemogućnost žvakanja, jedenja, gutanja/pijenja, poriv za povraćanjem ukoliko netko jede u blizini djeteta, neadekvatno mjesto hranjenja…
Potrebno je poznavati mogućnosti i potrebe djeteta u navedenoj aktivnosti.
Na priloženim fotografijama prikazana je uspješna suradnja djeteta, majke i terapeuta. Od strane majke izabrana je namirnica – jaje s kojim dječak nije htio imati ikakav kontakt te je po navodima majke bježao iz kuhinje čim bi uočio isto. Kroz igru smo postigli značajne rezultate.
1.Igra s hranom je izuzetno važna prilikom radno terapijske intervencije i prvi korak u terapiji hranjenja. Važno je otkriti uzrok zašto dijete odbija hranu. Tijekom igre s hranom ono se zabavlja gnječenjem, rezanjem, miješanjem, nizanjem, provlačenjem, ubacivanjem, skrivanjem igračaka u izabranoj namirnici, a istovremeno upoznaje namirnice koje postaju dio njegove svakodnevnice.
2.Pod terapijskim usmjeravanjem stječe vještine i sposobnosti koje uključuju duboki fokus, spretnost i preciznost kroz razvoj fine motorike (manipulacija sitnim predmetima, priborom za jelo, pincetni hvat), izlaže se senzornim podražajima (tekstura, boja, veličina, količina, miris) i na adekvatan način ih obrađuje. Također, dobiva nove spoznaje o predmetima/namirnicama koje ga okružuju, kategorizira voće/povrće/ostale namirnice. Daljnje faze uključuju pripremu jednostavnog jela/napitka i/ili sudjelovanje u pripremi istog.
3.Terapeut s roditeljima dogovara kratkoročne i realne ciljeve u radu te ih je važno generalizirati i na drugim mjestima poput kuće, vrtića, škole…
Važno je zapamtiti da je hranjenje egzistencijalna i društvena aktivnost. Dijete uči kroz igru. Važno je osigurati mu mjesto i vrijeme igranja te na vrijeme započeti s promjenama.
Vaš stručni tim!